Najjeftiniji Folksvagenov model je pametni mali automobil – u stilu svog imena koje znači „lisica“. Ali, na supertestu nas je nervirao mnogim nedostacima.
Nisu svi „folksvageni“ izdržljivi, kvalitetni, dugovečni. To se videlo na našem testu više puta na primerima „turana“, „pola“, pa i „pasata“. Što je kilometraža rasla, slabila je pouzdanost automobila iz fabrike visoke reputacije. A najgore je bilo kada se sasvim približio kraj maratona – ciljna „vrpca“ razapeta je na 100.000 „pretrčanih“ kilometara. Samo je „golf V“ apsolvirao tu distancu kao neumorni maratonac kojem ni dvostruko duža deonica ne bi predstavljala napor. Bio je to rezultat koji je zaslužio aplauze. Otuda i radoznalost kako će se pokazati „mališan“ u porodici – „foks“. To je jedini „folksvagen“ koji je jeftiniji od 10.000 evra.
Kada je stigao u našu test flotu, dobro smo ga odmerili. Aha, dužina 3,83 metra, malo viši nego što smo navikli, uz to još iz Brazila. Nije valjda da nosi sa sobom i neke egzotične bolesti? Žuticu nije imao, iako mu je boja, nalik na poštansko sanduče, na to ukazivala. No, prvi „EKG“ je pokazao da je sasvim dobrog zdravlja – potrošnja od šest litara, besprekoran zaustavni put, ubrzanje koje je potpuno u redu za motor snage 55 „konja“. Osim toga, pokazao se i kao sasvim pogodan za duža putovanja. Doduše, pri forsiranom tempu na autoputu ovaj „mališan“ počinje da „pije“ i do devet litara. S druge strane, u „foksu“ se sedi udobno, postoji mnogo pregrada za sitnice i ima čvrsto ogibljenje. Sa takvim utiscima stigao je na startnu poziciju.
U prvim kilometrima testa kolege iz redakcije su ga sa radoznalošću izlagale raznim iskušenjima i upisivali utiske u dnevnik testova: zadnja klupa podesiva po dužini, neočekivano mnogo mesta za glave putnika pozadi, dinamičan trocilindrični motor – sve za pohvalu. Oni kojima se sviđa ovakav 1,2-litarski agregat spremni su da zanemare njegov jedinstven zvuk, a hvale njegov kultivisan rad.
Prva ozbiljna provera usledila je posle pređenih 15.017 kilometara. Upravo na putu ka redovnom servisu otkazao je servo uređaj upravljača. Dobro, „foks“ ima uzane točkove i ne treba vam mnogo snage ni bez servo pumpe da biste okrenuli volan u željenom smeru. Ali, kada se tako nešto desi, vozač se ipak neprijatno iznenadi.
Pri kretanju otkazuje servo
Samo pet minuta kasnije upravljač se ponovo okretao kao podmazan. Čudno, možda će u servisu znati to da objasne? Ali, ne, rutinska provera nije otkrila nikakav kvar.
Zatim je naš kolega zaboravio ključeve „foksa“ u jakni koju je stavio u veš mašinu. To svakome može da se desi. Zamena ključeva sa daljinskom komandom nije bila toliko skupa, ali je označila početak drugih problema. Još dva puta tokom supertesta daljinska komanda brave ostavila nas je na cedilu – čak i bez prethodnog prokuvavanja u mašini za veš. Bile su to sitnice koje i te kako idu na nerve.
A još pre nego što je došao do polovine maratonske distance, „foks“ je zaradio ogrebotine pri parkiranju, i to dvaput zaredom, što baš ne ide u prilog preglednosti karoserije. „Za jedan mali gradski automobil, vrlo je nepregledan“, zapisao je naš urednik u dnevnik testova. Ipak, većina naših kolega ocenila je ovaj auto pozitivno. Hvalospevi o „besprekornoj završnoj obradi u unutrašnjosti“, nadovezivali su se na ocenu da „prosečnom vozaču više od ovih kola i nije potrebno“.
Osigurač ukida brisač
Međutim, pri pređenih 53.019 kilometara kao da je „foksu“ slava udarila u glavu. Počela je da se pali signalna lampica ESP uređaja. Šta nam to govori? Da li to našem maratoncu ponestaje kondicija?
Pomaže nam pauza. Onda ponovo startujemo motor. Izgleda da je to ulilo novu snagu ovom „samba igraču“. Ali, malo, malo, pa se signalna lampica ESP sistema ponovo palila, a zatim je počelo da svetluca upozorenje za proveru centralne elektronske jedinice motora. Prvi put su se među nama javile sumnje: da li će „mali maratonac“ da izdrži naš supertest?
Do kraja je ostalo još dobrih 30.000 kilometara. A tada je pregoreo i osigurač broj 18. On je odgovoran za rad brisača. U redu, i to je bila sitnica. Ali, ona baš može da vas iznervira, naročito zato što baš tada, kao po pravilu, počne da pada kiša. Automobil je još jednom morao u servis. Na kraju smo izračunali: na svakih osam nedelja „foks“ je morao kod majstora. To je svakako previše. Pogotovu zbog toga što su poslednji kilometri pokazali očigledne znake zamora našeg „maratonca“: lampica temperature motora je gorela, a auto nas je mučio jer nismo smeli da vozimo brže od 120 km/h.
Pokušaji da otklonimo kvar nisu urodili plodom. Majstori u servisu su se trudili, ali uzrok nisu pronašli. Tek prilikom redovnog servisa na 91.193 kilometra jedan mehaničar je ustanovio da se motor pregreva zbog neispravnog termostata. Preventivno su nam u servisu, tom prilikom, zamenili čitavu glavu cilindara. Očigledno su imali iskustva, jer je sličan kvar kod drugih „foksova“ izazivao upravo i kvar glave motora. Na kraju se pokazalo da ni tu nije bio kraj „lancu kvarova“. Stradao je i katalizator. Tako je „foks“ ipak uspeo da se nekako dokopa do cilja, ali se zbog rezultata našao među poslednjima.
Tipičan VW: u osnovi zdrav, ali...
Pri redovnoj kontroli posle rasklapanja vozila odrekli smo se uobičajenog testa izduvnih gasova jer je neposredno pre kraja supertesta zamenjen katalizator. Merenje snage takođe nije bilo potrebno, jer smo pred kraj testa dobili novu glavu cilindara. Tako nam je posle supertesta „foks“ uštedeo jedan deo truda. Ali, zato je sve drugo bilo kontrolisano po uobičajenoj proceduri u DEKRA institutu. Automobil se pri tom solidno pokazao. Čak bolje nego što bi se iz naše priče o maratonskom testu moglo zaključiti. Samo na dva mesta jasno su se uočavali tragovi velike kilometraže: tkanina na sedištima se isteglila i dobila falte, a na potisnoj ploči kvačila videli su se znaci prekomernog trošenja. I sedišta i kvačilo bili su, međutim, još u „voznom stanju“, ali su pokazivali tragove napornog „maratona“. Oni su se primećivali i na držačima vrata, koji su klaparali. Menjač se spolja „oznojio“, odvodi za vodu na karoseriji su se zapušili, a na obe osovine pojavili su se tragovi spoljne korozije na nosačima oslanjanja. Nasuprot tome, „srce“ vozila bilo je u odličnom stanju. Klipovi i cilindri bili su u fabričkim tolerancijama, a na zupčanicima i sinhronima menjača nisu se videli tragovi prekomernog trošenja. Dakle, na kraju je to bio tipičan supertest jednog VW-modela: u osnovi zdrav, ali sa sitnim manama koje mogu da nerviraju.
Rezime
Mali kvarovi, veliko nerviranjeStatistika pokazuje da je „foks“ svaka dva meseca morao u servis. Najčešće zbog sitnica, ali i to košta u vremenu i novcu. Pri tome se pokazalo da uočene mane na našem supertestu nisu izuzetak, nego pravilo. To pokazuju brojne primedbe čitalaca u našoj rubrici „Sanduče za vaše brige“. U međuvremenu, Folksvagen je otklonio neke slabe tačke, kao što je, recimo, daljinska komanda brave koja je stalno otkazivala. Ipak, danas je vreme štednje i masovnijeg prelaska na manje automobile, pa „foks“ doživljava drugu mladost i dosta je tražen. Njegov naslednik od 2011. godine pripada „Up!“ familiji. Nadamo se da će tada i kvalitet krenuti „up“, to jest nabolje.
http://www.polovniautomobili.com/auto-bild/2009-maj-lisica-ide-pa-stane/index.php